Trninic Info logo
Početna > Biblioteka > Starozavjetni katehizis > Knjiga izlaska > Put ka zemlji obećanoj
Starozavjetni katehizis
Knjiga izlaska

"Vidiš - priča, poetsko djelo, pisano starim prevaziđenim jezikom, a ono - najdublja istina tvoga života."

----------------------------------------------

"Starozavetni Katehizis" je emisija radija Svetigora (www.svetigora.com) koja se emituje sedmično.

Ovo su izvanredne emisije, poučne, ali i više, često veoma nadahnjujuće. Način objašnjavanja događaja je jednostavan, direktan i blizak našem današnjem životu, i zapanjujuće otkriva do koje mjere i detalja se i nama danas jednostavno ponavljaju iste stvari, situacije, pa čak i isti pokreti srca, kao što su se dešavale ljudima kroz istoriju od najranijih vremena. Tako veoma brzo čovjek osjeti stvarnu, živu bliskost i naklonost prema mnogim od starovremenih likova koje inače možda poznajemo samo kao neku vrstu knjiških ili čak "muzejskih" imena ili pojmova. Stari Zavet, koji se često pominje kao štivo teško, sa nejasnim ili teško prihvatljivim porukama, ovde snažno oživljava za nas i pokazuje nam svoju savremenost i bliskost našem ličnom životu.

U najmanju ruku zbog toga, što zaista u punom smislu riječi oživljavaju događaje i likove Starog Zaveta i živo ih dovode u vezu sa nama samima, preporučujem svakome da posluša barem neku od ovih emisija.

----------------------------------------------

"...Prije svega, ta tumačenja i te tajne, govore nam da Sveto Pismo nije djelo pisano u službu ličnog piščevog poetskog nadahnuća, niti radi preciznog naučnog istorijskog izraza, niti pak u službi nečega poput, nama savremene postmodernističke igre između pisca i čitaoca, već vidimo da je Biblija pisana u službi i radi službe ljudi Gospodu Bogu.

Njegov se smisao ne da iscrpiti u osamljenom čitaočevom domišljanju i oduševljenju, u akademskim raspravama, jezičkim analizama, poetskom i mističnom zanosu samozvanih tumača, vračara i gatara. Njegov smisao u pravoslavnom shvatanju života i stvarnosti određen je njegovim fizičkim položajem u crkvi, u pravoslavnom hramu. Tamo se Sveto Pismo nalazi na sred oltara, Svete Trpeze, dakle u centru Bogosluženja, u centru Svete Liturgije, u centru čudesnog sabora Boga i vjerujućih ljudi.

Eto zato i otuda, nama se čini da smo pročitali izvještaj o političkim nemirima u Egiptu, o egzodusu jednoga naroda, o prastarim prevaziđenim običajima, da smo pročitali nekakav nestvaran judejski mit, a ono nam se iznenada kroz riječi Crkve otkrivaju sudbinska pitanja našeg ličnoga života, pa ne bude da smo pročitali "izmišljeni i naučno oboriv izvještaj" o razdvajanju mora star 30-tak vjekova, nego to čitamo o našem krštenju, bjekstvu iz robovanja neznaboštvu i strastima koje simbolizuje Misir - Egipat, uslasku u veliku pustinju ovoga života punu kolebanja i razočarenja za krštenu dušu i primicanju konačnoj pobjedi i smirenju Carstva Nebeskog koju simbolizuje Zemlja Obećana.

Niti to čitamo "poučnu priču o izdaji među braćom i velikodušnosti odbačenoga brata", nego nam se to otkriva istina o stradalnom Hristu zapisana vjekovima prije njegovoga ovaploćenja, zapisama prije vjekova.

To je tajna Bogosluženja. Sveto Pismo kao Bogoslužbena knjiga, ima tu tajnu.

Vidiš - priča, poetsko djelo, pisano starim prevaziđenim jezikom, a ono - najdublja istina tvoga života.

Tako i na Svetoj Liturgiji, vidiš - hljeb i vino, a to sami Gospod koji te poziva da mu pristupiš.

Mi ljudi svojim razumom i čulnim moćima ne možemo direktno vidjeti lice Gospodnje. Zato doista često, oslanjajući se na tako krnje znanje, zaključujemo da smo mi sami u čitavoj vasioni, da Boga nema. Vjera je, kaže apostol Pavle, potvrda onih stvari koje nama ljudima nijesu vidljive. Vjera je ona sila koja nas upućuje u oblasti krajnje neizvjesne i nedostupne našim ograničenim saznajnim moćima. Vjera je naše jedino sredstvo i čulo pred nepoznatim. Vjerom vidimo nevidljivoga Boga.

Vjerom, Judejski izlazak iz Misira kroz Crveno more postaje nagovještaj Hristovoga stradanja i potom vaskrsenja, nagovještaj našega krštenja i po njemu usmjerenja ka životu vječnom, Zemlji Obećanoj. Vjerom, put izašavšeg Izrailja predvođenog Mojsejem postaje naš put. Patnje i kolebanje Judejaca postaju naše patnje. Jedna stara i na prvi pogled naivna priča postaje putokaz našim srcima. Vjerom Sveta pravoslavna Liturgija, od predstave za naše oči, zbira nerazumnih radnji, prevaziđene tradicije i običaja, postaje predvorje, predukus Carstva Nebeskoga u koji se sabiramo "opet i opet", kako kaže liturgijska molitva.

Proširi

Put ka zemlji obećanoj

sačuvaj
16.1 Mb 17:09 min.
...(blagodarenje) je prije svega znak velike duhovne zrelosti i pažnje, koja se naravno čini iskreno i od srca.
Neko će reći: "lako je Judejima bilo da pjevaju i blagodare, kada se sve završilo, i Egipćani katastrofalno poraženi pred njihovim očima", tj. lako je vjerovati i pjevati Bogu kada sve ide u korist tvojih interesa. Ali vidjeli smo - upravo je obrnuto. Faraon se bojao Boga samo dok je trajala opasnost. Čim je prošla, zaboravio je strah pred Gospodom. Konstatovali smo da je to opštečovječanski manir, prepoznatljiv u svima nama. U navodnom dobru, kada sve ide kako mi zamišljamo, čovjek se po tromosti svoje gordosti i svojih strasti, teško sjeća da postoji neko iznad njega.
Osjećaj, pomisao, da stvari idu dobro, i da nema nikakvih problema, predstavlja jedno od najvećih duhovnih iskušenja za čovjeka. Jer malo je ljudi koji tada kažu "Gospod mi daje dobro, Bog mi pomaže", već misle "Ide meni dobro, ja pobjeđujem i uspijevam". Zato je blagodarenje izraz duhovnoga trijumfa, dokaz da je čovjek svim svojim bićem uvjeren u Božije postojanje i Božije vođenje njegovoga života. Blagodarenje je najljepši način da mi ljudi proslavimo Boga jer njime izražavamo stav da su povoljnosti i sreća u ovome životu dokaz postojanja Boga, a ne povod da mi o sebi mislimo kao da smo bogovi, kao o onima koji u potpunosti vladaju situacijom.
Blagodarenjem izražavamo našu svijest o tome da sve dobre stvari koje nam se dese u ovome životu nemaju svrhu same u sebi, nego su sredstva koja nas okrepljuju i vode konačnome spasenju, približavanju Božijem društvu i blizini. Iskreno blagodarenje zna da mi ne živimo ovaj život samo zato da bi imali uspješnu karijeru, porodični život bez trzavica i sa zdravim porodom, da bi bezbroj puta ozdravljali nakon bolesti, za dlaku izbjegavali sigurnu smrt u opasnim situacijama, da bi sticali ugled i materijalna dobra za život, već da su svi ti detalji privremene okolnosti prolaznoga života kojima nam Gospod, kada ih podari, pruža blagu roditeljsku ruku uzvođenja ka životu neprolaznom, ka neprolaznim dobrima.